Ostale teme | Bosna Bank International
Online servisi Finansiranja Štednja Računi Kartice Podrška Islamsko bankarstvo

Zalog - Er-rehn 

Piše: mr. Emina Šabeta

Riječ Er-rehn je arapskog porijekla a znači trajnost, postojanost. Također, često se riječ Er-rehn prevodi kao zadržavanje, zatočenje ili čuvanje. Šerijatski pravnici pojam Er-rehn su definisali kao robni predmet koji ima šerijatski priznatu vrijednost i može se dati kao garancija za vraćanje duga. Taj robni predmet treba da posluži u slučaju nevraćanja duga, da se iz njega namiri dug ili jedan dio duga, odnosno ostatak duga.Drugim riječima, zalog - Er-rehn, je osiguranje da će se određeni dug ili pozajmica vratiti u određenom roku, a u slučaju da se u dogovorenom periodu otplate, pozajmica ili dug ne vrati, namirit će se od onoga što je uzeto u zalog.

Lice koje je vlasnik založenog predmeta, dužnik  ili onaj koji je uzeo pozajmicu na osnovu zaloga naziva se  Rahin. Lice koje je  dalo zajam a uzelo predmet u zalog naziva se Murtehin. Založeni predmet naziva se Rehn. Zalog je sa šerijatskog aspekta dozvoljen, a potvrđen je Kur'anom, Poslanikovim  s.a.w.s. sunetom i ulemanskim konsenzusom.
U Kur'anu Allah dž.š. kaže: „ Ako ste na putu, a ne nađete pisara, onda uzmite zalog.  A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svog.“ (EL-Bekara ,283).
Zalog kao oblik osiguranja određenog prava, dozvoljeno je uzeti kako na putu, tako i u mjestu stalnog boravka. Islamski učenjaci su saglasni o dozvoljenosti i propisanosti zaloga.

Postoje određeni uslovi koji moraju biti ispunjeni za ispravnost ugovora o zalogu, a to su: razum, punoljetstvo, da založeni predmet bude prisutan u vrijeme zaključenja ugovora, da onaj koji uzima zalog ili njegov opunemoćenik preuzme založeni predmet. U zalog se može uzeti utrživa imovina odnosno imovina koja se može prodati i koja ima tržišnu vrijednost. 

Ugovor o zalogu ima za cilj osiguranje vraćanja duga. Založena stvar ne može biti predmet zarade ni profita. Dakle, zajamodavcu nije dozvoljeno da se koristi založenim predmetom, pa i onda kada ima dopuštenje uzajmljivača. Razlog zabrane je što u slučaju korištenja zaloga, korist koju on donosi predstavlja – kamatu,  a kamata je u islamu izričito zabranjena.

Ovaj propis vrijedi u slučaju kada zalog nije životinja, ni jahaća ni muzara.U slučaju kada je zalog životinja, jahaća ili muzara, zajamodavac ima pravo koristiti zauzvrat troškova koje ima oko te životinje. Ako oko te životinje vodi brigu i hrani je može imati i od nje koristi. Brigu o zalogu i troškove njegova čuvanja i vraćanja snosi vlasnik zaloga. 
Vlasnik zaloga, odnosno lice koje je uzelo pozajmicu na osnovu zaloga, nema pravo od povjerioca (davaoca zajma) tražiti zalog u povrat dok ne vrati dug. Međutim, povjerilac ima pravo vratiti zalog kada on želi.

Kada dođe rok za vraćanje duga (pozajmice), ako dužnik nije izvršio otplatu odnosno vratio dug, povjerilac (davaoc zajma) ima pravo prodati zalog i namiriti dug, a ono što pretekne vrati će vlasniku zaloga, a ako od prodaje zaloga ne namiri sav dug, ostatak i dalje ostaje na dužniku.

Zaključivanje ugovora 

Ugovor o zalogu zaključuje se ponudom i prihvatanjem. Kao što je naprijed rečeno, pod zalog se može uzeti samo utrživa stvara, tj. stvar ili predmet koji se može prodati. Izuzetak od navedenog jesu nedozreli usjevi i plodovi koji se trenutno ne mogu prodati, ali ipak mogu poslužiti kao zalog. Povjerilac duga ima pravo od dužnika tražiti da mu vrati dug čim istekne dogovoreni rok.

Vraćanjem duga, dužnik stiče pravo povrata zaloga od zalogoprimca, a ukoliko ne vrati, zalogoprimac ima pravo svoj dug naplatiti od vrijednosti onoga što je uzeo kao zalog, bilo putem prodaje i stavljanjem u stvari promet, bilo putem investicije.

Ako od prodane (založene) stvar uzme više od iznosa duga, razliku će vratiti dužniku (vlasniku zaloga), a u slučaju da iznos bude nedostatan za pokriće dospjelog duga, dužnik je obavezan nadoknaditi povjeriocu duga razliku.

Zalog nije validan u slučaju da zalogodavac (dužnik) uslovljava zalogoprimcu (povjeriocu duga) da stvar datu u zalog ne može prodati čak ni u slučaju kada istekne rok za vraćanje duga, jer zalog u tom slučaju gubi svoj smisao. Isto važi i u slučaju  kada zalogoprimac  (povjerilac duga) uslovljava davaocu zaloga (dužniku) da stvar data u zalog postaje njegova u momentu kada istekne dogovoreni rok za vraćanje duga. Ovo potkrepljuje hadis Božijeg Poslanika s.a.w.s koji glasi: „Ne sprječava se vlasnik da ima pristup založenoj stvari. Njemu pripadaju prihodi od nje on za njeno održavanje snosi troškove.“

Čuvanje zaloga

Zalogoprimac je dužan čuvati zalog koji je uzeo. Zalogoprimac je obavezan garantovati cjelokupnu vrijednost zaloga kada ga kod nekoga pohrani. U slučaju da se zalog kod zalogoprimca pokvari, te zalogoprimac zalog popravi bez saglasnosti davaoca zaloga, on nema pravo  tražiti nadokandu za utrošeni rad izuzev materijala koji je utrošio.
U situaciji kada zalogodavac (dužnik) umre ili bankrotira, od svih drugih kojima on nešto duguje zalogoprimac ima najveće pravo da od uzetog zaloga naplati svoje potraživanje, ali će sačekati dogovoreni rok za vraćenje duga, pa ako mu se na isti ne vrati, prodat će založenu stvar i od nje naplatiti svoj dug. 

Zalog je garant za povrat duga. Kada zalogoprimac zatraži da mu se dug vrati, on će zalogodavcu vratiti i založenu stvar. Kada zalogoprimac donese da preda založenu stvar, zalogodavac će prvo izmiriti svoj dug, te će mu se nakon toga zalog vratiti i to sve u cilju da bi se ostvarila jednakost među njima.


Rizik namjenskog finansiranja u islamskom bankarstvu

Piše: Hasan Karišik

Islamsko bankarstvo predstavlja namjensko bankarstvo. Kada govorimo o finansiranju to podrazumijeva da u islamskom bankarstvu ne postoji nenamjensko finansiranje, s obzirom da je to jedna od osnovnih razlika u odnosu na konvencionalni bankarski sistem, u kojem svaka banka ima svoju liniju kredita po kojoj odobrava klijentu kamatonosni zajam uglavnom bez interesa u koje će svrhe klijent sredstva uložiti.

Banci koja posluje u skladu sa islamskih principima je od presudnog značaja u koju svrhu klijent želi da utroši sredstva, te na koji način dvije strane mogu biti partneri. Kada usaglase namjensko partnerstvo, ono samo po sebi nosi rizik, ne samo kreditni rizik koji se odnosi na mogućnost ili nemogućnost otplate, nego i rizik uspjeha samoga posla, onoga na čemu počiva partnerski odnos banke i klijenta. Islamsku banku itekako interesuje u koju se svrhu ulažu sredstva, da li je partnerstvo u skladu sa islamskih principima poslovanja, te koji su mogući rizici u njemu i kako ih smanjiti ili otkloniti. Konvencionalne banke su uglavnom zainteresovane za kreditni rizik, i vrše procjenu kreditne sposobnosti klijenta smanjujući rizik otplate različitim instrumentima osiguranja. Uspjeh ili neuspjeh korištenja sredstava odobrenog kredita predmet je njihovog interesa ako utiče na otplatu kredita. Ukoliko odobrenje kredita i neuspjeh onoga u što se ulaže ne utiče na sposobnost klijenta da vraća dug, banka, u tom pogledu,  uglavnom nema neki poseban interes.

Šta je rizik

Rizik je sastavni dio poslovanja, nije ga moguće nikako isključiti iz biznisa. U bankarskom poslovanju rizici predstavljaju temeljne bankarske izazove, te zbog toga banka nastoji pratiti, mjeriti i kontrolisati rizike. 

On predstavlja pojavu koja označava jasno određenu distribuciju vjerovatnosti nekog događaja, moguće ga je mjeriti i kontrolisati. Dakle, rizik nije što i neizvjesnost  koju nije moguće predvidjeti, tj. pojava kada tačna distribucija vjerovatnosti  nekog događaja nije poznata, te se ona mora pretpostaviti ili izmisliti. S obzirom da rizici predstavljaju predvidive kategorije – nepoznato koje se može mjeriti, a neizvjesnost nepredvidive – nepoznato koje se ne može mjeriti, rizični poslovi bivaju dozvoljeni sa aspekta islamskog poslovanja, dok su poslovi visoke neizvjesnosti ili špekulativni poslovi nedozvoljeni upravo iz ovog razloga.

Preuzimanje rizika i podjela poslovnog rizika

Ugovorni odnosi između banke i klijenta u islamskom i konvencionalnom bankarskom modelu različiti su. Kao što smo i spomenuli, konvencionalne banke odobravaju kredite (novčane pozajmice) klijentima koji su obavezni vratiti glavnicu kao i platiti unaprijed dogovorenu kamata. Ovaj tip ugovora predstavlja klasični dužničko-povjerilački odnos koji je osnov njihovog ugovora.  Ugovor precizira posudbu određenog novčanog iznosa uz obavezu vraćanja u dogovorenom periodu po unaprijed definisanoj kamatnoj stopi, uglavnom bez navođenja namjene ulaganja. Ako klijent od sredstava kredita kupi automobil, pa on bude nekim slučajem uništen ili ukraden, to neće uticati na ugovorni odnos sa bankom.
Islamske banke uspostavljaju partnerski odnos sa svojim klijentima, putem kojeg zajednički ulaze u projekat, a koji je osnov ugovornog odnosa. One također preciziraju iznos i procenat profita banke, ali je način na koji banka ostvaruje profit, i način na koji klijent ispunjava obavezu vezan upravo za predmet njihovog partnerstva (ulaganje u izgradnju novog proizvodnog pogona, kupovina novih mašina, stanogradnja, adaptacija nekretnine, kupovina vozila i sl.). Ovo ćemo najbolje razumjeti ako kažemo da se banka ponaša kao investitor, djeluje kao investitor, i svakako da je zainteresovana za uspjeh poslovne transakcije, jer njen profit u suštini zavisi od njenog uspjeha. To podrazumijeva da je pozicija islamskih banaka u odnosu prema riziku složenija.  Zavisno od same namjene finansiranja, samog ugovornog odnosa banke i klijenta, banka je više ili manje izložena prema istom.

Kod murabaha (mark-up, kupovina po jednoj – prodaja po drugoj cijeni) finansiranja po kojem banka mora steći pravo vlasništva nad imovinom koju prodaje, odnosno čiju kupovinu finansira, ukoliko banka u svakodnevnim trgovačkim transakcijama dođe u posjed nekvalitetne i neupotrebljive robe ili oštećene opreme, onda je suočena sa odgovornošću i problemom pokrića troškova  zbog štete koja time realno za nju može nastati. Isto tako, pitanje neuspjeha u realizaciji zajedničkih projekata na principima partnertsva ili učešća u raspodjeli profita, te nerazriješeni odnosi  vlasništva korištene opreme ili druge imovine, mogu predstavljati predmet kasnijeg spora između bivših partnera. 

Važno je imati na umu razliku između preuzimanja rizika i podjele rizika. Kada kompanija odluči da uvodi novu liniju proizvoda ona snosi rizik uspjeha  u poslu. Kada banka odluči da finansira taj projekat, ona dijeli rizik sa kompanijom. Odluka o dijeljenju rizika u finansiranju ne povećava rizik projekta, već ga smanjuje, dijeli ga na one koji su uključeni u njegovo finansiranje zato što se prenosi na veći broj sudionika. Zbog toga se islamsko bankarstvo u nekim državama naziva Participation banking, što smatramo prikladnijim. Ovu dilemu nemaju konvencionalne banke, jer njih gotovo ne interesuje zarada koju kompanija ostvari kreditiranim poslom. Oni su zainteresovani da im se kredit vrati i kamata uredno plati.

Povećan rizik kao ograničavajući faktor

Sve banke izložene su različitim rizicima, i sve banke nastoje da koristeći različite instrumente rizike maksimalno smanje i kontrolišu. U slučaju kreditnog rizika koji je najizraženiji i koji se odnosi na kvalitet plasmana, odnosno na to hoće li plasmani banke biti vraćeni banci u dogovorenom roku, islamske banke suočene su sa rizikom uspjeha samog projekta u svakom slučaju s obzirom da njihov profit i uloženi kapital zavise od toga u određenim ugovorima. Dok konvencionalne banke nastoje u slučaju neuspjeha projekta da kroz instrumente obezbjeđenja napuste ugovorni odnos prenoseći sav rizik i teret na klijenta (npr. banka će prodati proizvodni pogon firme koji je pod hipotekom da bi namirila dug koji firma ima prema njoj jer joj to dužničko-povjerilački odnos nalaže bez iznalaženja rješenja za klijenta), islamske banke taj rizik ne mogu dopustiti, već će nastojati da pomognu klijentu da prevaziđe krizu (npr. umjesto da proda proizvodni pogon klijenta što je brže i jednostavnije, i napusti ugovorni odnos sa njim u periodu krize za njega, banka će angažovati savjetnike, pokušati pronaći novo tržište za plasman proizvoda, unutar svoje baze klijenata). Sa ekonomskog stajališta, ovaj je pristup prihvatljiviji.

Imajući sve ovo u vidu, a sa ciljem uspješne realizacije posla, očito je da korištenjem svojih modela finansiranja islamske banke suočavaju se sa složenijim rizicima u odnosu na konvencionalne.


MMF podržava rast islamskog bankarstva

Piše: mr. Admir Mešković

Međunarodni monetarni fond (MMF), posebno pod sadašnjom upravom na čelu sa Christine Lagarde, je proaktivan pobornik islamskog bankarstva, te zajedno sa Svjetskom bankom je ovu industriju proglasio prioritetom za svoje poslovanje u zemljama u kojima islamske banke posluju.

U nedavno objavljenom izvještaju pod nazivom „Osiguravanje finansijske stabilnosti u zemljama s islamskim bankarstvom”, MMF je predložio plan djelovanja koji će, ako bude odobren, imati značajne implikacije za regulaciju i razvoj industrije, te tako dalje promovirati finansijsku stabilnost.

U izvješću se priznaje značajan napredak postignut u razvoju bonitetnih standarda islamskog bankarstva, ali i zaključuje da trenutni okvir koji uređuje globalnu industriju „sadrži mnoge nedostatke koji trebaju biti riješeni kroz razvoj sveobuhvatnog okruženja koje osigurava finansijsku stabilnost i razvoj” industrije.

Bonitetni standardi za konvencionalne banke općenito mogu se primjenjivati na islamskim bankama, ali postoje i određene praznine koje odražavaju specifičnosti islamskog bankarstva i njihovih povezanih rizika. Bonitetni standardi za islamsko bankarstvo su razvijeni kako bi nadopunili međunarodne standarde, uključujući, između ostalog, one o adekvatnosti kapitala, osnovne principe IFSB, kao i procesa supervizije.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti razvoju sistema osiguranja i zaštite depozita te funkcije zajmodavca u krajnjoj nuždi koju treba imati centralna banka, kao i instrumente za upravljanje likvidnošću islamskih banaka. Isto tako, pojava kompleksnih hibridnih islamskih finansijskih institucija i proizvoda, prema MMF-u, je regulatorni izazov, s potencijalnim posljedicama za finansijsku stabilnost. Industrija islamskog bankarstva je ostvarila veoma plodan rast u posljednja tri desetljeća u smislu veličine, složenosti proizvoda i usluga, te svojim demografskim dosegom. 

Islamsko bankarstvo sada je dostupno u više od 60 država na svim kontinentima, a prema MMF-u, postalo je sistemski važno u 14 država. To podrazumijeva da islamsko bankarstvo obuhvata 15 posto ili više tržišnog udjela ukupnog bankarskog sektora. U nekim zemljama ta brojka iznosi 40 posto, dok u drugima, poput Malezije, to je oko 26 posto. Cilj Vlade Malezije je da ovaj udio bude 30 posto do 2020. godine. Broj država u kojima islamsko bankarstvo sistemski važno bi trebao da se poveća na 20 u neposrednoj budućnosti, prema ciljevima OIC. Ovo ne bi trebalo biti teško ni ostvariti, budući da mnoge države traže nove načine za prikupljanje sredstava za razvoj i ulaganja u infrastrukturu. 
U objavljenom izvještaju MMF predlaže se i formalno priznaju principi usvojene od strane International Financial Services Board kao međunarodni standard za nadzor i regulaciju islamskih banaka, tako da ti standardi sada mogu biti formalno korišteni od strane MMF-a i Svjetske banke, kao i različitih regulatora na državnom nivou. Ovo je važno budući da predstavlja prvu neovisnu procjenu principa nadzora i regulacije islamskih banaka. Malezija je prije tri godine bila prva i jedina zemlja koja je pozvala MMF da procijeni nadzor islamskog bankarskog sektora u toj državi. MMF i Svjetska banka su potvrdili da Malezija ima najnapredniji sistem regulacije i nadzora industrije islamskog bankarstva, kao i okvira šerijatskog upravljanja. Malezijski pristup može služiti kao model za druge države koje nastoje omogućiti svojim građanima adekvatne alternative finansijskom sistemu baziranom na kamati.


Istisna i idžara za javno-privatno partnerstvo

Piše: mr. Admir Mešković

Islamske finansije mogu igrati značajnu ulogu u podržavanju inkluzivnog rasta i razvoja na svjetskom nivou. Tome svjedoči i uključivanje Svjetske banke u islamske finansije koje je direktno povezano sa ciljevima vezanim za smanjenje siromaštva, promoviranjem razvoja finansijskog sektora, širenjem finansijske inkluzije i izgradnjom stabilnosti i otpornosti finansijskog sektora u zemljama klijentima. Procjene iz izvještaja koje zajednički objavljuju Islamska razvojna banka i Svjetska banka sugerišu da su se uložena sredstva eksponencijalno povećala u protekle dvije decenije, akumulirajući blizu 1,9 triliona dolara u imovinu i širenjem na više od 50 muslimanskih i nemuslimanskih zemalja u svijetu. S obzirom na rast islamskih finansija i činjenicu da osnovni islamski finansijski principi podržavaju društvene inkluzivne aktivnosti i promovisanje razvoja, islamski finansijski sektor ima potencijal da doprinese postizanju ciljeva održivog razvoja UNDP-a. 

Javno-privatno partnerstvo

Javno-privatna partnerstva (JPP) mogu igrati važnu ulogu u zatvaranju infrastrukturnog jaza. JPP su dugoročni ugovorni sporazumi za pružanje infrastrukture ili pružanje usluga u kojima privatni sektor snosi značajan rizik i odgovornost za upravljanje. S obzirom na potencijal islamskih finansija da podrže razvoj infrastrukture u zemljama u razvoju, od ključnog je značaja da se riješi kako najbolje uskladiti islamsko finansiranje projekata u okvirima JPP-a i kako na najefektivniji način identificirati odgovarajuće politike, pravne, regulatorne i institucionalne intervencije koje neophodni su za uspešno privlačenje i širenje islamskog finansiranja za takav razvoj.

Zajedničko za sve strukture islamskih finansija je odsustvo kamate. Finansijer stoga naplaćuje profitnu maržu, iznajmljuje imovinu ili ima udio u dobiti ostvarene od investicija u kapital. Prilikom primjene islamskih finansijskih instrumenata na projekte PPP infrastrukture, finansijeri trebaju ući u bilo koju od spomenute tri transakcije, ili u njihovu kombinaciju, istovremeno stvarajući strukturu koja se usklađuje s konvencionalnim dugom ili strukturom vlasničkih udjela. Na ovaj način se osigurava poštivanje islamskih principa a također se islamskim finansijama omogućuje besprijekornu integraciju s ostalim pružateljima kapitala koji dolaze iz konvencionalnih izvora.

Standardni ugovori

Nekoliko standardnih islamskih finansijskih instrumenata koristi se za potrebe finansiranja infrastrukturnih JPP projekata. Ovi instrumenti koriste se, izolirano ili u kombinaciji s više instrumenata, što bi rezultiralo prilagođenim finansijskim rješenjima za JPP projekte.

Istisna i idžara su najčešći oblici islamskih finansijskih instrumenata za velike, dugoročnije aranžmane finansiranja, kao što su finansiranje energetskih projekata ili infrastrukture. Ova dva instrumenta se koriste u kombinaciji većinu vremena - istisna za fazu izgradnje i nabavke a idžara za fazu rada. Mnogi projekti iz oblasti energije, vode i transporta finansirani su kroz kombinaciju istisna i idžara struktura. Finansiranje istisna je pogodno kada se radi o  infrastrukturnim projektima (kao što su građevinski radovi), pri čemu finansijske stranke uzimaju rizike za izgradnju u suprotnosti sa strukturama prodaje ili idžara, gdje dobavljači, a ne finansijske stranke, preuzmu rizik u izgradnji ili proizvodnji sredstava. Iako islamski finansijeri prenose rizik izgradnje nazad u projektnu kompaniju kroz aranžman agencije, mnogi islamski finansijeri i dalje preferiraju da ne preuzmu direktno izlaganje riziku izgradnje, i da prate strukturu koja je samo idžara.
Većina transakcija koristeći istisnu i idžaru strukturiran je da bude na bilansu islamske finansijske institucije. Iz perspektive mitigacije rizika, postoji potreba da se osigura pozicija islamskih finansijera. U slučajevima kada se osiguranje ne smatra dovoljnim olakšanjem za ovaj rizik, moguće je strukturirati aranžmane tako da islamski finansijer djeluje kroz namjenski osnovano pravno lice (SPV), koristeći ugovore koji su poznati u strukturiranim finansijskim transakcijama.