Piše: mr. Admir Mešković
Najvažnija karakteristika islamskog bankarstva je zabrana kamate. Da bi se u potpunosti izbjegla kamata, islamska ekonomija ima na raspolaganju niz modela i transakcija od koje se one najstarije i najizvornije zasnivaju na podjeli dobiti i gubitka, odnosno podjeli rizika. Ovi modeli nastoje izbjeći finansiranje bazirano na dugu i koriste partnerstvo i finansiranje na bazi investiranja kapitala, slično venture capital fondovima.
Profit-loss sharing modeli (PLS) dominiraju teorijskom literaturom o islamskom bankarstvu i finansijama. Uopšteno govoreći, ovi modeli podrazumijevaju ugovorni aranžman između dvije ili više strana, koji im omogućava da udruže svoja sredstva za ulaganje u projekat radi ostvarivanja dobiti. Većina islamskih ekonomista spominje dva glavna načina finansiranja u ovom smislu, a to su mudareba i mušareka.
Zabrana kamate implicira da islamsko bankarstvo promovira podjelu rizika između davaoca sredstava (investitora) i korisnika sredstava (preduzetnika). Suprotno tome, u okviru konvencionalnog bankarstva, investitoru (vlasniku štednje) se osigurava unaprijed određena kamatna stopa. Budući da je priroda ovog svijeta neizvjesna, rezultati bilo kojeg projekta nisu poznati sa sigurnošću ex ante, tako da uvijek postoji određeni rizik.
U konvencionalnom bankarstvu sav ovaj rizik snosi poduzetnik. Bez obzira na to da li projekat uspijeva i donosi li profit ili ne, vlasnik štednje računa na unaprijed određeni povrat. U islamskoj ekonomiji ova vrsta raspodjele nije dozvoljena. U islamskom bankarstvu i investitor i poduzetnik dijele rezultate projekta na pravedan način. U slučaju dobiti, oboje to dijele u unaprijed dogovorenim omjerima. U slučaju mudarebe, sav finansijski gubitak snosi investitor dok poduzetnik ima gubitak u smislu uzaludnog rada.
U ranim godinama razvoja islamskih finansija prevladavalo je uvjerenje da će konvencionalno bankarstvo prvenstveno biti zamijenjeno gore spomenutim modelima podjele dobiti i gubitka, međutim to se u praksi nije dogodilo. Dakle, iako relevantna literatura i dalje naglašava navedene modele kao glavne karakteristike islamskih finansija, u praksi ih islamske finansijske institucije izbjegavaju. Više je autora pisalo o činjenici da su se islamske banke uglavnom okrenule murabehi, koja nudi nizak rizik i mogućnost za visok i brz povrat. Vogel i Hayes (1998) ističu da, iako teoretski postoji uvjerljiva razlika između murabehe i konvencionalnog kredita, u praksi te razlike nema jer banke koriste različite mehanizme da svoj rizik minimiziraju, te u mnogim slučajevima svedu na nulu.
Međutim, značajan dio krivice za disparitet između teorije i prakse islamskog bankarstva snose klijenti. Klijenti iz različitih razloga žele prakticirati konvencionalne finansijske modele i transakcije. Oni preferiraju „islamske“ modele koji su identični konvencionalnim. U slučaju depozita, istraživanje rađeno u Bosni i Hercegovini rezultiralo je saznanjem da većina klijenata koji žele štediti na islamski način također žele da njihova glavnica i profit budu osigurani, što je nespojivo po teoriji islamskog bankarstva. Također, pravna lica kojima su potrebna sredstva za određeni projekat ili projekte, ili im je jednostavno potreban kapital za dalji rast, teško će pristati na to da s nekim dijele profit – pa i po cijenu bankrota vlastite kompanije. Islamske banke moraju svoju ponudu prilagoditi svojim klijentima, koji nisu spremni za partnerstvo sa bankama u mjeri u kojoj to nalaže teorija islamskog bankarstva.
Možemo reći da je potrebno mijenjati i samu teoriju islamskog bankarstva i uskladiti je sa modernim načinom poslovanja. Međutim, moderni način poslovanja u razvijenijim zemljama često upravo i podrazumijeva podjelu rizika i profita, posebno kada je u pitanju samo pokretanje biznisa. Ekonomije ravijenih zemalja uveliko se oslanjaju na tržište dionica, dok se ekonomije islamskih zemalja oslanjaju na dug. Samim tim, startupi na Zapadu mogu računati na značajnu podršku venture capital fondova, koji u principu predstavljaju mušareka investiranje. Ta ista mušareka na području gdje žive muslimani predstavlja jedan neuspješan mehanizam finansiranja.
Mušareka i dug u principu nisu direktni konkurenti koliko se na prvu može pomisliti. Mnogo prije nego što startup kompanija može posuditi velike količine novca od banke ili prikupiti velike količine novca izlaskom na berzu, potrebni su alternativni izvori finansiranja. Tu nastupaju „anđeli investitori“ i venture capital investicije. Prije stotinjak godina, većina rizičnog kapitala dolazila je iz samo nekoliko bogatih porodica poput Rockefellera. Danas investitori koji žele sudjelovati u venture capital ulaganjima to često čine putem fondova rizičnog kapitala. To itekako ima smisla – banke su za odobranje finansiranja baziranim na dugu, a na podjeli rizika i profita se baziraju fondovi. „Rockefellera“ u islamskim zemljama danas imamo, ali su upitni njihovi prioriteti u „investiranju“ sredstava kojima raspolažu i ciljevi koje pri tome žele ostvariti. Ali nisu svi investitori Rockefelleri, profesionalni „anđeoski investitori“ obično učestvuju u „anđeoskim grupama“ odnosno mrežama „anđeoskih investitora“ kako bi i oni međusobno podijelili rizik. Navedeni epitet su dobili zbog svoje važnosti a bez obzira kako ih zvali u islamskim finansijama, bitno je da obezbjeđuju prijeko potreban kapital početnicima u biznisu.
Autor teksta završio je master studije iz oblasti bankarstva i osiguranja te islamskog bankarstva na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U Bosna Bank International bio je angažovan u odjelima projekt menadžmenta, investicionog bankarstva, kao i u kabinetu predsjednika Uprave BBI banke. Trenutno pohađa MBA na Durham University Business School u Velikoj Britaniji kao Chevening stipendista.
